Učenica 4. c razreda Lana Sremec sudjelovala je na nagradnom natječaju kratke priče pod nazivom ,,Europa priča priču". Natječaj je organiziran od strane Nacionale kontakt točke programa Unije Građani, jednakost prava i vrijednost pri Uredu za udruge Vlade RH i Desk Kreativne Europe – Kultura pri Ministarstvu kulture i medija u suradnji sa spisateljicom Ksenijom Kušec.
Priča je morala biti vezana za teme ozeljenjivanja i uključivosti (GREENING & INCLUSION). Učenica je na kreativan i zanimljiv način napisala pjesmu pod nazivom ,,Čarobna vreća''. Na natječaj ju je prijavila profesorica PiG-a, Marta Kinda, zahvaljujemo i profesorici Veroniki Jurković na pomoći oko lekture. Pjesmu naše učenice prenosimo u cijelosti u nastavku objave kako bi nas motivirala na odgovornije ponašanje!
Čarobna vreća
U budućnosti nama dalekoj,
Gdje su tehnologija i znanost u napretku,
S mudrošću i znanosti u duetu,
Postojat će svijet prepun sklada,
U kojem ljubav prema okolišu i životu vlada.
Nemoguće možda sada zvuči,
Ali ovakav svijet može postojati i u tvojoj kući.
Ispričat ću vam sada priču,
U kojoj troje mladih granice pomiču,
Pobjeđuju predrasude i samo ljubav promiču.
Stošija, Jakov i Marko,
Žive u zemlji zagađenoj jako.
Sve ih vezuje jedna tužna priča,
U želji da Hrvatskoj našoj donesu nova otkrića.
Predrasuda i mržnje uistinu puna,
Gdje nije bitno nedostaje li drugome koja kuna.
Iskačeš li od većine problem stvaraš,
I protiv države sigurno nešto dogovaraš.
Vjernik ili nevjernik jesi li ti,
Kažu opet na koncu života će ti sam Bog suditi.
Toliko brige što ti susjed radi,
A nemar za time što nam svijet smeće gadi.
Jedne vruće ljetne noći,
U kojoj grad obliva sparina,
Jedna čarobna vreća ovo troje iz sna doziva.
Pokazat ću vam čari ovoga svijeta,
U kojem ne vlada ljudska oholost i šteta.
Začuđeni pogledavaju u vreću,
Svaki se od njih pita, hoću li zaista poći ili neću?
Sanjam li možda ili je to java?
Ma pusti me vrećo da dalje spavam.
Ne posustaje vreća u odluci svojoj!
Pa tako na povjetarcu onom ljetnom,
Odnosi Stošiju, Jakova i Marka u jarko neko svjetlo.
Nosi ih vjetar preko bijelih alpskih planina,
Gdje ponekog skijaša sakrije krivina,
Preko gradova velikih naspram kojih smo mali,
Ali i u njima kao da ono nešto ipak fali.
Od Pariza, Londona pa sve do Beča,
Pokaže im tada nešto vreća,
Kako je svaki grad zatrpan mnoštvom smeća.
Pokušala je time vreća,
Osvijestiti djecu da je svijet zahvatila velika nesreća.
Da svijet uopće nije savršeno mjesto,
Ali svi mi zato trebamo poduzeti nešto,
U svakom bismo gradu ostali malo,
U Budimpešti na Dunavu gradu,
Kisele kiše je po poznatom parlamentu palo,
Popunjene kante u kojima ni pero ne bi više stalo.
Vrhovi kuća obojeni su čađom,
Rijekom zagađenom neki djed plovi lađom.
U Parizu, gradu ljubavi i svijetla,
U kojem su glavni simboli Eiffelov toranj i znak pijetla,
Od suše preduge pred raspadom se našao,
Te je Stošija začuđena bila kako se tko ponašao.
Nije bilo radoznalih, nasmiješenih lica,
Baguetta, kroasana ni gradskih lutalica.
Na sjeveru gdje se život zamišljao drugačije,
Smeće je također pogađalo dvorište svačije.
Na televiziji gledaš kako napreduju oni,
Dok im se pokoji ledenjak u more ne odroni.
Zaviriše bolje u Oslu gradu,
Pa vide da i tamo po ulici kradu,
Temperetura više nije ispod minusa bila,
U kafićima se hladna kava umjesto čaja pila.
Kosa im je čudne boje poprimala,
Ta je činjenica jako Marka zanimala,
Hoće li od sunca i moja kosa promijeniti boju?
Vreća se nasmije i odvrati ''Marko, nisu ti
svi na broju.''
Shvatili su tada da sigurno postoji neka ''kvaka'',
U utrci za napretkom država je svaka,
Svugdje se bitka oko novca vodi,
I tko će u svemu od drugoga biti bolji.
Upita ih tada vreća:
''Znate li gdje je zemlja u kojoj je sreća?''
Pogledaju se djeca u čudu,
Te ih vjetar s vrećom otpuše daleko prema jugu.
U zemlji gdje ne vlada za novcem bitka,
Gdje je bogatstvo voda pitka.
U zemlji gdje se više cijeni,
Imati obitelj i znati ponešto o higijeni,
Za njih je to bila posljedna destinacija,
Vreća se nadala, ali je to bila
i najveća motivacija.
Sletjeli su tako u maleno afričko selo,
Odmah im je bojom namazano čelo.
Svi su ovdje jednaki bili,
Iz iste zdjele poneku kapljicu vode pili.
Odjeća im je bila čudan pojam,
Nije im stalo kakav međusobno ostavljaju dojam.
Tu smeća i nezadovoljstva postojalo nije,
Život im je bezbrižno tekao kao i prije.
Ono što je djecu mučilo bila je ta sreća,
Kako tako žive ako nemaju ni zime ni proljeća?
U stvarima malim sreća je prava,
A ne sve oko nas što nas svakodnevno zavarava.
Osvrnuti se treba ponekad oko sebe,
Zapitati se muči li nešto onoga pokraj tebe.
Pokazuješ li dovoljno bližnjemu ljubav,
Cijeniš li dovoljno rijeke Savu, Dravu i Dunav,
Osuđuješ li druge često,
Zabadaš nos gdje ti nije mjesto?
Vrijedi li onda sve to?
Zazvoni glasno budilica tada,
Ne čini se sve kao san da je bio,
Možda je ipak sve to bila java.
Probude se uplašeno Stošija, Jakov i Marko,
Pogledavši u sunce koje je sijalo žarko.
Nisu se oni međusobno znali,
Ali su ipak jednu posebnu priču ispisali.
I poslat će glas da naša Hrvatska uistinu nije tako mala,
A možda se nekima i lošom doimala.
Zadatak njihov prenijeti je svima ovu priču,
Da nauče cijeniti i one male stvari,
Da uživaju u životu i njegovoj čari.
A gdje je pak nestala vreća?
Eno već ju vjetar u daljinu nosi,
I nekoj novoj djeci u snove unosi.
Za nju u Hrvatskoj više nema mjesta,
Jer u njoj će od sada biti samo skad, ljubav i sreća.
Lana Sremec
Gimnazija Vladimira Nazora, Zadar